“Sve stvari imaju svog vlasnika.
Jučer sam sa obitelji otišao malo prošetati i slučajno je moja kćerka zatekla novčanik sa novcem koji je bio na stepenicama ulaza, u kojem se nalazilo oko 400 dolara.
Vidjevši da se moja kćerka raduje rekavši: ‘Vidi tata’, ja sam joj na to rekao da novčanik čeka nekog da dođe da ga pokupi, ali nažalost nakon 30 minuta nitko nije došao.
Pošli smo ka kolima i u novčaniku zatekli račun za vodu uz pomoć kojeg smo mogli ući u trag osobe koja je izgubila ovaj novčanik. Kad smo došli ispred stana, jedna gospođa zrelih godina je otvorila vrata, vidio sam da su joj oči crvene, pa sam pretpostavio da je plakala.
Pošto sam u rukama imao teglu meda, gospođa je mislila da sam prodavač, na šta je sa tugom rekla: ‘Oh mladiću, kupila bih med, ali sam izgubila svoj novčanik sa svom penzijom koju sam podigla’.
Nisam oklijevao ni trenutka, izvadio sam novčanik iz džepa i upitao ju je li njen. Čim ga je spazila, izraz lica joj se promijenio, uzela je novčanik, zagrlila me i hrapavim glasom izgovorila: ‘Hvala ti mladiću, hvala puno. Bog te blagoslovio’.
Kad me je pustila iz zagrljaja, otvorila je novčanik i izvukla jednu novčanicu od 50 dolara i rekla mi je: ‘Uzmi sine, ovo je za tebe’. Pošto sam odbio uzeti i plus sam vratio novčanik vlasnici, mnogi bi rekli da sam budala, ali imao sam više razloga to da ne učinim.
Prvo, da sam uzeo novčanik, to bi bila pljačka, a drugo i najvažnije je to što je moj otac uvijek govorio da je roditelj primjer svojoj djeci, a moje dijete je vidjelo šta sam uradio.
Osjećao bih grižnju savjesti znajući da se netko zbog mene loše osjeća, a meni i mojoj obitelji je dovoljno zadovoljstvo to što smo uljepšali dan toj gospođi.
Najbolji način da odgojite djecu je vlastiti primjer
